Slovar slovenskega knjižnega jezika . 2000.
dobrobit — dȍbrobīt ž DEFINICIJA stanje dobra zdravlja, sigurnosti, sreće i prosperiteta pojedinaca ili grupe; boljitak, dobro FRAZEOLOGIJA opća dobrobit opće dobro; učiniti (što) za dobrobit svih ljudi učiniti što korisno za sve ljude ETIMOLOGIJA v. dobar… … Hrvatski jezični portal
Mihajlo Idvorski Pupin — Born October 4, 1858 … Wikipedia
Promètej — m 1. {{001f}}mit. Titan koji je ukrao bogovima vatru s Olimpa i predao je ljudima; Zeus ga je kao buntovnika kaznio zakovavši ga na stijenu gdje mu je orao svakodnevno kljuvao jetru koja bi preko noći zacijelila; oslobodio ga je Heraklo 2.… … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
dòbro — dòbro1 sr 〈G a, G mn dobárā〉 1. {{001f}}posjed [poljoprivredno ∼] 2. {{001f}}kulturno i materijalno blago [javno ∼] 3. {{001f}}dobrobit [govorim za vaše ∼] 4. {{001f}}fil. vrhovna etička vrijednost, svrha ljudskoga moralnog odnošenja ⃞… … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
samoostvarénje — ž psih. najviši stupanj razvoja osobe u kojem ona postiže duhovnu samostalnost, otpornost prema vanjskim pritiscima, izraženu emocionalnu inteligenciju, zauzetost za dobrobit društva i sl … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
zȁjednīštvo — sr 1. {{001f}}osjećaj pripadnosti zajednici i njegovo izražavanje 2. {{001f}}ukupnost nastojanja i napora za održanje i dobrobit zajednice … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
ùhār — (ùvār) m 〈G uhára〉 zast. korist, dobit od čega, ono što je korisno čemu [za ∼ mi je isplati mi se]; dobrobit ✧ {{001f}}grč … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
svastika — svàstika2 ž <D L ici> DEFINICIJA 1. ideol. pov. kukasti križ, simbol njemačkog nacionalsocijalističkog pokreta 2. izvorno, simbol Sunca u nekim drevnim kulturama ETIMOLOGIJA skr. dobrobit … Hrvatski jezični portal
Prometej — Promètej m DEFINICIJA 1. mit. Titan koji je ukrao bogovima vatru s Olimpa i predao je ljudima, veliki dobročinitelj čovječanstva; Zeus ga je kao buntovnika kaznio zakovavši ga na stijenu na kraju svijeta (na Kavkazu), gdje je svakog jutra… … Hrvatski jezični portal
samoostvarenje — samoostvarénje ž DEFINICIJA psih. najviši stupanj razvoja osobe u kojem ona postiže duhovnu samostalnost, otpornost prema vanjskim pritiscima, izraženu emocionalnu inteligenciju, zauzetost za dobrobit društva i sl … Hrvatski jezični portal
